# # #

MOJ PUT (20)

Nalazite se: Home » Novosti i dogadaji » MOJ PUT (20)

MOJ PUT (20)

MOJ PUT (20)

21. 3. 2013

Tri domaćina (VII)

„DA ZAVLADA POVERENJE, DOGOVOROM ZAPOSLENJE.

MARKETING DA NOSI VRAG, NEK TI JE KVALITET DRAG.

PEVALI TI SVI RADNICI, SREĆNI TI BILI PRAZNICI.“

 

Poverenje je kategorija viša i od najvišeg osećanja, ljubavi. Ljubav može biti sebična, slepa, bolna i optrećujuća, dok poverenje uvek rasterećuje, olakšava život, širi vidike i pruža slobodu. Život bez poverenja  stvara nesigurnost, zabrinutost i vodi u košmar i agoniju straha. Zloupotreba poverenja je najteži vid nemorala. Došlo je vreme da brat bratu ne veruje. Tamo gde se zaseje laž, niče prevara koja guši poverenje. I najsitnija laž je u stanju da  poljulja zdrave ljudske odnose koji se grade godinama. Ne tako davno, „časna reč“ je bila dovoljna da izbriše sumnju, a u nekim kulturama je vrednija i od života. Materijalistička kultura kojoj stremimo ne priznaje, niti poznaje ovaj termin, jer se čast ne može  kupiti, a to što se ne može kupiti je u drugom planu ili potpuno van plana. Na Zapadu se već odavno u poslu pitanje poverenja ne postavlja, jer bez bankarskih garancija i akreditiva ne možete ništa uraditi, a u poslednje vreme ni hotelsku sobu ne možete rezervisati ako ne platite karticom unapred. Najnoviji hit je da ne postoji cena za sobu, već se formira trenutno, prema potražnji, tako da može da košta 100, a može i 300. Čovek je postao hodajuća vreća sa parama, još bolje sa karticom, jer onda plati i proviziju i kamatu. Kod nas se vide tragovi čoveštva u vidu masovne zloupotrebe poverenja na svim nivoima, što znači da ga još ima i da smo još ljudi. Zato je zakona i raznih propisa sve više i sve su regulisali do detalja, na radost onih što ih niti poštuju, niti čitaju, jer koče život savesnima, a time ostalima proširuju polje delovanja. Zakoni su se toliko otuđili od života da ih ni države koje ih donose više ne poštuju. Ali uporno donose nove i nove propise ostavljajući minimum prostora  životu i čoveku. Tako i zakoni koji bi trebalo da štite radnike, u praksi štite neradnike. U socijalizmu su svi bili isti, a danas se štite glasači bez obzira da li vole da rade ili zabušavaju. Ako nešto treba gazdi i poslodavcu, to je radnik. Dobrog radnika će čuvati sve dok ne izgubi i poslednju nadu da će biti posla. Ako posla nema ili radnik neće da radi, koji to zakon može pomoći i kome. I ja sam bio radnik, pa kad nisam hteo da slušam nadređenog, ili mi je bila mala plata, tražio sam bolji posao na drugom mestu, a nisam radio manje za iste pare. Radni odnos treba da postoji samo kad je zdrav  i kad odgovara i radniku i poslodavcu. Ništa nije večno i svako treba da traži bolje i teži boljem. Međusobni dogovor o radnim obavezama, plati i otkaznom roku je sasvim dovoljan za obe strane i svako mešanje sa strane je protiv rada i radnika. I socijalni slučajevi se lakše rešavaju tamo gde je zdravo poslovanje, rad i radnik.  

 Ono malo poverenja što je ostalo nemilosrdno se eksploatiše MARKETINGOM, VELIKIM  ZLOM I PREVAROM DANAŠNJICE. Više se ne biraju sredstva i koriste se i najgore laži da se čovek ubedi da je nešto ono što nije i da mu nešto treba što mu ne treba. Najveći deo cene čine troškovi marketinga, a oni koji se njim bave zarađuju daleko više od onih koji robu proizvode. Zahvaljujući novim tehnologijama milijarde ljudi su se slili u gradove i nebodere i samo se bave računanjem, procentima, kamatama i provizijama. Ali i oni rade po ceo dan i ubeđuju jedni druge da kupe ono što im ne treba. Čovek ne kupuje kvalitetno, već izreklamirano i moderno.

Devedesetih godina sam u Južnoj Africi kupio pamučne čarape, koje sam nosio deset godina i bacio sam ih nepromenjene, jer su mi dosadile. I najskuplje čarape se danas deformišu posle prvog pranja. Zarada je i dalje jedina vodilja u životu, makar se ugušili od izduvnih gasova i potrovali od plastičnih pribora i igračaka. Umesto da nam kvalitet života i proizvoda bude najvažniji, mi gubimo dragoceno vreme i bavimo se marketingom i prevarom. Prođe nam život zevajući u reklame. Bar danas je lako naći šta kome treba na internetu, a kvalitet sam nalazi put do kupca. Kad bi se ljudi odrekli gluposti koje im ne trebaju, radili bi dva-tri sata dnevno, pevali bi dok rade,  imali bi vremena za sve, pa i za sebe. Svaki dan bi bio praznik za dušu, ne bi plaćali psihologe i psihijatre, već bi razgovarali sa prijateljima. Vrhunac marketinškog ludila je da se reklamiraju lekovi i da što više idete kod lekara ili farmaceuta da im preporučite čime će da vas leče. Umesto da proizvodimo zdravu hranu, mi reklamiramo nezdravu, a onda se još trujemo otrovima u vidu lekova. ŠTA JE TO VAŽNIJE OD ŽIVOTA I ZDRAVLJA?