# # #

MOJ PUT (10)

You are here: Home » News & events » MOJ PUT (10)

MOJ PUT (10)

MOJ PUT (10)

10. 1. 2013

In vino veritas - II deo

 

U Srbiji 1999. reših da istinu potražim u Bibliji i čitajući Svetog Vladiku Nikolaja zaključih  i da se nisam mogao ni roditi na boljem mestu. Tada ja, kao i mnogi Srbi u to vreme, upadoh u duhovni problem. I tako počeh prvi put u svom životu da živim protiv svog razuma, a u skladu sa verom pravoslavnom. Počeh da živim skrušeno i tužno, zabrinut za sebe, svoj narod i celo čovečanstvo, u strahu od Boga, đavola, pakla, svetaca, palih anđela, apokalipse... Počeh da se molim za sve, pa i za sebe, čista srca kao i sve što radih u životu, ali mutna razuma. Mene muči jedino sedma zapovest, ali šta će ovi ostali? Šta će milijarde onih što nisu imali priliku ni da čuju za pravoslavlje? Bog zna. A ja reših da se venčam u crkvi, postim, i posebno sedmu zapovest da ispunim. Pričešće. Pre toga post i naravno ispovest. Šta da ispovedim? Nemam ni ružnih misli, a kamoli dela, ništa me ne grize. Setim se! Pogledao sam je sa željom.“Kaješ li se?“, pita onaj u crnom. „Kajem se“, kažem nesigurno. I tako sedam godina od posta do posta, vladikama, jeromonasima raznim, popovima, popovima ženskarošima, pa čak i popovima pederima. Jedan me u Češkoj čak zvao i da izađemo. “Niko nije savršen, pa ni popovi, ali oni znaju put do neba“, odgovara naša dobra, stara, pravoslavna i jedina prava crkva, koja čuva istinu u izvornom obliku sa povremenim izmenama po potrebi države i crkve i pritiskom istine. Do petog veka žene nisu imale dušu a u trinaestom veku postilo se samo 9(devet) dana godišnje. Polako ponovo gube dušu ali ako je izgube potpuno moraćemo postiti i moliti ih svaki dan. Pomešani jezici, laži i istine vere, utkani u reči, čine magiju koja ulazi polako u treći milenijum i muti razum čovečanstvu. Deset godina mi je trebalo da shvatim da sam, odrastajući pored baba predratnog morala bio blize bogu kao ateista, nego verujući manipulantima koji veru u Boga zloupotrebljavaju. Ni lepše vere, ni više prevara i prolivene krvi u njihovo ime. Pastira i Jagnje Hrista bi trebalo izmisliti i da ga nije bilo, ali šta sa tolikim vucima ogrnutim jagnjećim kožama.

 

U međuvremenu je izgrađena crkva sa južne strane moje planine, tamo gde nikada nije bila. Narodu više niko ne brani da veruje u Boga, čak ga i nagovaraju. Poneko veruje i u crkvu, pa uđe u nju, ali većina i dalje misli kao i vekovima: „IMA NEŠTO“. Ovo izgovaraju bez rezerve, slave slave, sveće svetkuju, ali u dogme se ne upuštaju. Imaju većih briga i važnijeg posla. Da „ne treba činiti drugom što ne želiš tebi da se čini“, to su uvek svi znali, ali nikad nisu svi poštovali. 

 

Još uvek je sunčana južna strana Povlena, ali nema više pesme, cike, šale i radosti. Naroda je manje i nije isti. Nekako je zabrinut i tužan. Možda bi se nasmejao kada bi čuli da se neko zakleo u časnu reč. Civilizacija je stigla uveliko, pa i autobus dolazi svaki dan. Sada pošta dovozi seljacima beli „državni“ hleb, koji stave u zamrzivače, pa su mirni sedam dana. Seljaci imaju kosilice i muzilice, ali seljanke nemaju vremena da mese hleb od španskih i turskih serija. E, ovo je opet mene rastužilo više od zloupotrebe vere pravoslavne, kako u svetu kažu ortodoksne.

 

Malo sam se začudio u četvrtom razredu Valjevske gimnazije kada baš mene, kao jedinog, predložiše da postanem član partije. Kažu aktivan si, igraš košarku, pevaš po horovima i Abraševiću. Ja sam bio mnogo aktivniuji na drugom polju, a ovo sam radio samo u pauzi između dve devojke, iz dosade. U našem razredu je bilo podosta boljih i vrednijih đaka od mene. Ja sam u životu težio da se posvetim onome što u tom vremenu najviše volim. Ni škola, ni politika nisu bile nikada moja ljubav. U svakom slučaju bila je to velika čast u to vreme, te iako nisam imao veliku želju, ja prihvatih ponudu. Istina je i da ne znam ni na koji način bi je odbio. Te godine sam išao na sastanke i nikad više. Napustio bih ja sve to posle prvog partijskog sastanka, ali kasno je. Ćutim, sedim i slušam. Ne razumem baš ništa o čemu pričaju. Neki moji vršnjaci uzimaju učešće u diskusiji, dok ja ne umem da govorim ni o onom što znam malo, a kamoli o onom što ne razumem uopšte. Kako sam ja glup, pomislih. I dan danas se divim onima koji umeju da pričaju o stvarima koje uopšte ne poznaju. I meni se desi da pod bremenom životnog  iskustva i naletom novih informacija promenim mišljenje, ali

 JA I DALJE MISLIM, GOVORIM I RADIM ISTO. 

 

Milijan Jelić