# # #

MOJ PUT (14)

You are here: Home » News & events » MOJ PUT (14)

MOJ PUT (14)

MOJ PUT (14)

7. 2. 2013

Tri domaćina (I)

„DIŽEM OVAJ PEHAR VINA U ČAST TRIJU DOMĆINA“

 

Najsvečaniji trenutak svečanosti je kada ustane čovek i podigne čašu vina. Ljudi  zaćute i čekaju reč mudrosti od onog koji stoji držeći u uzdignutoj ruci simbole života i istine. Uzdignuto ka nebu vino služi i kao prijemnik i provodnik reči Božije i sve zajedno čini hranu za dušu i telo čovekovo. Duhovita zdravica  upravo pokazuje i prisustvo Sveduha a izgovorena u osmercu prati i princip oktava kojima diše Svemir. Nije srpski domaćin ulazio u ovakve analize ali je imao u sebi ugradjenu božju harmoniju i u skladu sa njom je živeo. U analize se ulazi kad nešto nije jasno, kad je zabrljano i pomućeno. Pravi domaćin je častan i pošten, živi u poretku gde svako ime odgovara suštini i njemu nije ništa nejasno tako da govori i jasno i duhovito pa čak i u stihu. Poruka „Tri Domaćina“ meni bi preneta na Hilandaru a trnovitim putem preko Sveta, Praga i Povlena stiže do Valjeva i odluči da se tu nastani baš u blizini Svetitelja od kojeg je i potekla.

 

Domaćin u kući, Domaćin u preduzeću i Domaćin u državi je sva mudrost uredjenja života i rada čoveka u polisu u saživljenju sa ostalim ljudima. Najveće mudrosti su jednostavne, daju čoveku slobodu i čine ga srećnim. Kad su PRAVI LJUDI NA PRAVIM MESTIMA onda vlada Pravda koja svim ljudima daje nadu da će biti bolje, i pravednim i nepravednim.

 

„DOMAĆINE PRVI, BRATE, UKUĆANI DA TE PRATE“

 

Prvi i osnovni domaćin je domaćin doma. Nemaju svi ljudi tu sreću da imaju SVOJ DOM, onovni uslov da se na parčetu zemaljske kugle osete čovekom. Beskućnici su bič Božiji, savest čovečanstva i upozorenje na pogrešnost puta kojim narod ide. U materijalno razvijenijim društvima pojedinci postaju beskućnici iz revolta da ukažu, da nateraju druge da se zapitaju kuda smo krenuli. Iznenadio sam se kad sam došao prvi put u London 1988-e i video koliko ljudi živi u kartonskim kutijama na trotoarima Kensingtona. Jedan je bio profesor istorije i kao da je hteo da pokaže da je istorija i sadašnjost drugačija nego što je vidimo. U Americi se lako dolazi do kuće i još lakše gubi. Bogatije kuće su uglavnom prazne ili je u njima čistačica. Tamo živi po jedno ili porodica koja se ne vidja osim ujutru na brzinskom doručku gde jedu uvek to isto. Osim Holivudskih i drugih glumaca svi kupuju kuće na kredit i taman što je isplate firma mu nadje u drugom gradu bolji posao, veću kuću i veću platu, taman da pokrije novi veći kredit. Firme su im i očevi i majke i prijatelji i porodica. Kuća postaje sama sebi svrha i samački hotel umesto doma. Jedan takav kućanik me pozvao u posetu i kaže: „Dodji kod mene u San Francisko, tek sam pola godine ovde i ne znam još nikog, ali lepo ćemo se provesti“.Amerika je tada bila sto godina ispred nas, danas je pedesetak, bila je to velika škola za mene ali nadam se da neću morati više tamo ići.

 

Dom nije mesto gde se čovek sklanja od kiše i zime, već mesto gde se čovek radja, prohoda, progovori odgaja i odrasta u krugu porodice, gde stiče osnovne pojmove o saživljenju sa drugim ljudima. Sto fakulteta i obdaništa ne mogu dati to što daje dom sa babom,dedom, ocem, majkom, braćom i sestrama. Tu se najviše gradi čovek i čovečnost, jedine prave vrednosti koje se ne mogu kupiti niti nadoknaditi. Nije dobar domaćin onaj ko ima veliku kuću već DOM PUN UKUĆANA U KOJOJ VLADA  RADOST. Tamo su deca sita i obučena a nisu razmažena i besna, već vaspitana i poslušna.Prazna kuća je tuga i žalost za svakog vlasnika ma kako lepa i velika bila. Srpski domaćin kuću nasledjuje od predaka ili gradi novu za svoje potomstvo koje stvara, hrani i odgaja. On je sigurnost, ljubav i nada za svoju ženu i decu i podrška starijim ukućanima. Njega ne poštuju samo njegovi ukućani već služi kao uzor i primer bližoj i daljoj okolini, komšijskoj deci i njihovim roditeljima. Dom se ne napušta do velike nužde. Tu je duh predaka, tu su uspomene najvažnije i najsnažnije,uspomene na rast i gradjenje emocija i misli koje nas čine čovekom. Kako će drvo napustiti svoje korenje kad se i „zec vraća da umre tamo gde se rodio.“   

 

 

Milijan Jelić