# # #

MOJ PUT (2)

You are here: Home » News & events » MOJ PUT (2)

MOJ PUT (2)

MOJ PUT (2)

15. 11. 2012

Rođen po zvezdom

Pupčanu vrpcu mi presekoše u Pupića vili, na ušću Skrapeža i Kladorube, koji uokviruje poslednji jezik Povlena na njegovoj jugoistočnoj strani. Kamenu vilu sagradi neki  Đoko Pupić pre Drugog svetskog rata, posle kojeg komunisti sve pobrkaše, pa se i ja rodih u Gospodskoj kući, najlepšoj u celom srezu crnogorskom. Beše to dvanaest godina posle rata pred ponoć, između Lazareve subote i Cveti, između mučeništva i slave. Odatle me preneše u Taor, gde u šumarskoj kući pored Taorskih vrela provedoh prvu godinu života.

Pre neki dan, pedeset pet godina kasnije, probudih se u mojoj kamenoj kući u Valjevu rano u subotu, i još se ne beše razdanilo. Pođoh da naložim vatru i setih se babe Emilije, koja je svaki dan ustajala sa prvim pevcima i kad bih se probudio kuća je već bila topla i prvo što bih čuo bio je blagi zvuk plamena ili krčkanje nečega u loncu na šporetu. Baba Ema beše lepa, visoka, ponosna žena, dama, kao što dolikuje rodu nemanjićkom. I ona požive preko 90 godina, ali kako deda Boriša beše alergičan na penicilin, ostade sama da se bori još 40 godina.

Tog subotnjeg jutra beše ostalo samo jedno veliko drvo, i u korpi sitnilež, pa izađoh da nacepam drva za potpalu i onih srednjh da bi se vatra lepo razgorela. Nebo još osuto zvezdama, a pravo ispred mene, nisam morao ni glavu da podižem, ugledah Orion, čuveno sazvežđe, koje se zimi vidi uveče, a leti ujutru. Čuo sam za Orion davno, ali nisam znao do skora da je to baš sazvežđe koje ja posmatram još od detinjstva. Naime, služilo mi je kao orjentir da nađem jedva vidljivu zvezdu, najmanju od tri male, koje čine trougao i koju sam kao dete izabrao da bude moja. Drugu dadoh drugu Miši, današnjem Kumu, a treću njegovoj rođaki Bebi, koja možda i ne zna da ima svoju zvezdu. Svuda oko njih prazno, a i njih tri se jedva vide, moja najmanje. Da li zbog te skromnosti pri izboru ili zbog nekih samo njoj znanih kosmičkih razloga, ta mala zvezda, koja čini glavu Oriona, mene povede kroz život na Zemlji. Međutim, dva događaja što se desiše još ranije, govore da je možda ona mene izabrala i opredelila pre nego ja nju.

Običan jesenji prohladan i tmuran dan u Brajkoviću. Prijatnije u kući i zato se moj rođak Milan i ja igrasmo na krevetu pored šporeta, na kojem se krčkaše kupus. Još nismo bili pošli u školu, pa vremena za igranje kolko hoćeš i mi se zaigrasmo. U jednom trenutku moja se glava nađe u loncu i izgori mi ceo obraz. Kuknjava u kući i oko kuće. Za razliku od svog, koji nekako nisam ni osećao, njihov bol pamtim do dana današnjeg. Nekim čudom se od ključale vode izgoreli obraz već do zime zaceli i obnovi. Već smo živeli u Zabavi i u jednoj dečijoj zabavi na sankama, ovog puta sa drugarom iz kuće gde smo stanovali, udarismo u šljivu i tek podmlađenu kožicu potpuno ogulih od koru. Dvadeset godina kasnije video sam devojku prelepog lica u Brnu, koju je majka greškom ubacila u vrelu vodu u kadi i koja je imala od peta do vrata crnu i hrapavu kožu, baš kao šljivova kora od koju sam po drugi put ja povrdio svoje LICE.

Pre dve godine posetio sam planetarijum u Pragu. Deca oduševljena, ja još više, ali najviše se obradovaše zaposleni u planetarijumu kad sam im rekao da sam kao dete izabrao svoju zvezdu i da želim da saznam kako se zove. Kad su svi posetioci izašli, ponovo pogasiše svetla i jedna ljubazna dama rasvetli sve zvezde samo za nas da im pokažem svoju. Lako smo je našli. Tako saznadoh da je u sazvežđu Oriona, da čini sa druge dve njegovu glavu i da se zove LICE (arapski Khad), a novo-naučno, zapadnjački, kao i obično bez smisla i značenja-Fi Orionis.

Daleko u krug nema nijedne zvezde, osim ove tri koje čine trougao, a LICE je dupla zvezda jedna iza druge na 118 i 1000 svetlosnih godina, koja mi je dva puta sačuvala OBRAZ i zajedno ga čuvamo do dana današnjeg. Moja zvezda Lice sadrži dve zvezde, kao što i svaki čovek ima dva obraza.

Svako od nas ima svoju zvezdu vodilju, koja ga vodi kroz život znali mi to ili ne. Ako ne vidimo mi nju, vidi ona nas i danju i noću. Mi ne vidimo i ne znamo šta ona radi, ali ona vidi i zna šta mi radimo. Mi ne da ne znamo šta ona radi, nego najčešće nismo svesni ni šta mi radimo. Zato nas ona vodi onako kako je najbolje za nas i daje nam ono što je za nas najbolje ne u ovom trenutku, nego u našem životu. Mi  obično živimo i mislimo na danas, a ona misli na ceo naš vek. I kad imamo, i kad nemamo, i kad smo tužni, i kad smo srećni dato nam je na korist kao NAUK DA BUDEMO BOLJI LJUDI. Isto važi i za pojedinca, kao i za narod u celini. Isto važi i za naše pretke, i za naše potomke. Celo pleme je poteklo od jednog čoveka, kao i ceo narod. I KO KAŽE DA NIJE VAŽAN NAROD?! Mi nismo svesni ni sebe, a kamoli svog naroda. Nismo svesni ni svog OBRAZA, a kamoli sebe i svog naroda.  A kažemo da smo svesni Evrope, pa i Sveta, a da nismo tamo ni kročili, a kamoli tamo ŽIVELI I RADILI. Hoćemo u Evropu. Hoće u Evropu onaj ko ni ovde nije nikad ništa radio KORISNO, pa hoće i tamo da ništa ne radi i da ima sve što i Evropa. Ili još bolje, da dođe Evropa ovde, pa da sve uradi umesto nas i ko nema da ima, a ko ima da ima još više. Pa neka ide i neka pusti narod da živi i radi kao svoj gazda. Kad je slugi bilo bolje nego gazdi. Samo i uvek kad je sluga bolji čovek od gazde. Kada bismo bili svesni sebe, uvek bi izabrali da budemo dobre sluge, nego loše gazde. Kada budemo mislili, govorili i radili isto, onda ćemo postati svesni i sebe, i naroda, i puta kojim i gde treba ići. KO OD NAS SME DA KAŽE ŠTA MISLI I KO RADI ONO ŠTO GOVORI? Ko IMA OBRAZA da kaže šta misli i radi, taj će znati i put kojim treba ići, pa čak i kad se boji da kaže šta je radio do sada. Zato za sve nas ima nade da ćemo izaći na pravi put i kad ugledamo svoju zvezdu da je SMEMO POGLEDATI U OČI.

Milijan Jelić